Da li vam nešto znači datum 17. mart? Na prvi pogled ne, osim što možda poznajemo nekog iz okruženja ko danas slavi rođendan. Međutim, ukoliko se vratimo godinu dana unazad, vidjećemo da nas sve u Crnoj Gori ovaj datum povezuje. Kako? Tog famoznog 17. marta 2020. godine, zabilježena su prva dva slučaja koronavirusa u Crnoj Gori! Sada smo sigurni da se dobro sjećate i premotavate film o dvije gospođe koje su prve unijele virus u Crnu Goru, vraćajući se iz Amerike, odnosno Španije. Tada nismo mogli ni slutiti da ćemo i posle godinu dana pričati o virusu. Štaviše, sada je priča daleko aktuelnija nego tada, iako je tada strah kod građana definitivno bio veći. Taj prvi nalet smo dobro prebrodili, bili disciplinovani što nekako nije osobina koja nas u Crnoj Gori odlikuje, nije nam ni svojstvena, niti prirodna… Jednostavno smo prevazišli sami sebe i svoja očekivanja, vjerujući da će se život kroz nekoliko nedelja vratiti u normalu. To se ubrzo i desilo, te smo postali „corona free“ destinacija nakon „samo“ 68 dana, 24. maja prošle godine. To je bilo oslobođenje za sve, nada da će nam „procvjetati“ turizam, da ćemo oboriti sve rekorde, napuniti državni kasu… Međutim, ništa se od toga nije dogodilo, a naši snovi su se za tili čas srušili. Uslijedio je drugi nalet koronavirusa, nalet iz koga još nismo izašli, a kome se još uvijek ne nazire kraj. I tada smo gajili nadu da ćemo još brže prebroditi drugi talas poučeni iskustvom iz prethodnog kao i boljim poznavanjem nevidljivog neprijatelja. Na našu veliku žalost, taj nevidljivi neprijatelj je u drugom naletu bio mnogo spremniji, istrajniji u svojoj namjeri da se zauvijek nastani u Crnoj Gori, ili smo možda mi popustili, pokleknuli i još uvijek nismo junački ustali na noge.
Ne kažemo da je borba laka, niti da treba bilo koga kriviti… Moglo je i moralo bolje, moglo se i moralo brže reagovati, moglo se i moralo nešto na vrijeme promijeniti i ne dozvoliti da ostanemo bez više od 1.100 naših sugrađana, naših majki i očeva, baki i deki, braće i sestara, prijatelja i kumova, naših bližnjih… Cijena borbe je već previsoka, ali se mora ići dalje. Potrebno je promijeniti svijest ljudi, dati im podstrek da poštuju mjere, čuvaju sebe i porodicu, svoju okolinu. Zaboravimo na srdačna grljenja, zaboravimo na našu tradiciju i običaje barem na neko vrijeme, jer će oni uvijek biti dio nas kao što i jesu od pamtivijeka. Mislimo na našu budućnost, na bolje sjutra…
Sada ćemo se osvrnuti na broj zaraženih u prethodnih godinu dana. Kao što već rekosmo, ostali smo zauvijek bez više od 1.100 voljenih rođaka i sugrađana koji su izgubili bitku sa nevidljivim neprijateljem. Broj oboljelih poslednjih mjeseci se kreće konstantno u rasponu 400-600 osoba dnevno u kontinuiteta, a za 365 dana imamo gotovo 85.000 ukupno oboljelih do sada, što predstavlja 13,67% od ukupnog stanovništva. Imajući u vidu da su procjene zdravstvenih stručnjaka da je ta brojka barem 3-4 puta veća, možemo reći da je gotovo polovina stanovnika malene Crne Gore bila u kontaktu sa koronavirusom. Ostali su, pukom srećom ili gvozdenom disciplinom, uspjeli da odole virusu koji se nalazi svuda u našem okruženju. Samo je pitanje dana kada ćemo se svi suočiti s njim i vidjeti da li su nam zvijezde naklonjene ili ne.
Bilo je potrebno nešto više od 11 mjeseci od pojave prvih slučajeva koronavirusa u Crnoj Gori, kako bi se započelo sa vakcinacijom. Prvi su na red došli stariji sugrađani kao i hronični bolesnici, tj. oni koji su pod najvećim rizikom i čije je zdravlje i bez pojave koronavirusa bilo ugroženo. Kod mlađe i srednje populacije još uvijek nema pretjerane želje za vakcinom, tako da se prilikom istraživanja došlo do podatka da je nešto više od 40% stanovništva spremno da se vakciniše kada u zemlji bude obezbijeđen dovoljan broj vakcina. Ima i brojnih zagovornika koji smatraju da ista još nije do kraja ispitana, kao i da je uprkos masovnoj vakcinaciji u zemljama u okruženju značajno porastao broj oboljelih od koronavirusa. Jako je važno da to ostane izbor, ne i uslov, jer vidimo da zemlje EU idu ka tome da će svim onima koji nemaju COVID pasoš biti onemogućen ulazak u zemlje EU. Mislimo da je to veoma diskriminatoran okvir, koji u neku ruku uslovljava ostale da se vakcinišu. Situaciju dodatno komplikuje i informacija koja se prije nekoliko dana pojavila u medijima, gdje se navodi da će zemlje EU priznavati samo vakcine čiju je djelotvornost ustanovila Evropska agencija za ljekove (EMA), a pasoši bi trebalo da se počnu primjenjivati, gle slučaja, baš od današnjeg dana!
Jasno je da će navedeno prouzrokovati i dodatno zakomplikovati kretanje stanovništva među državama, kao i da ova ograničenja mogu dodatno uticati na turističku sezonu koja je na pomolu. Naši hotelijeri sa strahom posmatraju dešavanja oko sebe, svjesni činjenice da se oni neće bogzna koliko pitati, te da će ishod sezone u mnogome zavisiti od stranih faktora, ali i odluka samih državnih vlasti u okviru zemlje. Svi se nadamo samo jednom, a to je otvorenom protoku ljudi, jer ukoliko dozvolimo sebi još jedan luksuz i „izgubimo“ i ovu turističku sezonu, uz činjenicu da će Crna Gora uskoro dostići nivo zaduženosti BDP-a od 100%, jasno je u kakvoj ćemo se bezizlaznoj situaciji kao društvo naći. Sindikati su iznijeli brojne predloge i sugestiji za rješavanje ovog problema, počev od turističkih vaučera, kojima bi se omogućilo popunjavanje kapaciteta u pred, ali i post, sezoni, što bi umnogome doprinijelo boljem poslovnom bilansu naših hotelijera.
Proteklih godinu dana smo prošli kroz brojne zdravstene i finansijske poteškoće, a veliki broj zaposlenih je ostao bez posla. Prema zvaničnim podacima ZZZCG, ukupan broj nezaposlenih na kraju februara je iznosio 52 437, što je gotovo 17 000 više u odnosu na isti period prethodne godine, od čega se više od pola odnosi na radnike iz najugroženijih sektora privrede – turizam i trgovinu na veliko i malo. Radnici trgovine su bili posebno ugroženi tokom cijele godine i izloženi virusu svakodnevno. Nakon ljekara i medicinskog osoblja, bili su grupa koja je najizloženija riziku od zaraze, sa konstantnim pritiskom i velikom bojazni od iste tokom cijelog radnog dana.
Sa druge strane, sektor turizma je pretrpio najveće finansijske gubitke, a sami podatak da je tokom 2020. godine zabiželjen pad od 83% prema broju noćenja turista u odnosu na 2019. godinu, nam govori koliki „udar“ je pretrpjela naša glavna privredna grana i okosnica privrede na koju se Crna Gora godinama unazad oslanja. Ova situacija nam je pokazala da se više nipošto ne smijemo dominantno osloniti na jednu privrednu granu, već da moramo poraditi na razvoju ostalih privrednih grana kako ne bi ponovo dospjeli u sličnu situaciju. Nadamo se ipak da će predstojeće ljeto donijeti veći broj turista nego prethodno, te da ćemo iz ove sezone izaći zadovoljniji nego prethodne. Biće veoma teško privući turiste iz okolnih zemalja i EU, ali uz dobru poslovnu politiku hotelijera, te primamljive akcije i ponude, ni to neće djelovati nemoguće. Svakako će biti potrebna i pomoć države u dobrom dijelu, te se nadamo da ista neće izostati.
Šta reći posle godinu dana? Kakva su na očekivanja? Da li ćemo više ikada živjeti kao prije? Na brojna pitanja i posle godinu dana i dalje nemamo odgovore. Možemo reći da je ova godina bila duga, duga, preduga, puna turbulencija sa mnoštvom informacija sa interneta i medija koje su unosile nemir u naše domove. Takođe, možemo reći da su prvi mjeseci sa koronavirusom proticali veoma sporo, dok je posle vrijeme počelo da teče kao da se ništa ne dešava. Život je jednostavno takav da pred nas postavlja brojna iskušenja koja moramo da prebrodimo, jer da nije tako, onda bi bio dosadan, zar ne?
Očekujemo da će se do kraja ove godine svijet ipak stabilizovati i stati na noge, da će mnogi od nas steći imunitet vakcinom ili prirodnim putem, da ćemo oživjeti ekonomiju, jer bez zdrave ekonomije nema ni života!
Ukoliko nas virus ne ubije, loša ekonomija sigurno hoće i to teže i nemilosrdnije od bilo kog virusa. Krajnji je momenat da se probudimo iz zimskog sna. Stiže proljeće, a sa njim nadamo se i bolje ideje, nove investicije, redukcija troškova, veća proizvodnja i, konačno, bolji životni standard i zadovoljni građani. Teško da će se više ikada svijet vratiti u normalu posle ovoga. Trajno ćemo promijeniti određene navike, bićemo više oprezni, mudri, nastojaćemo da ostavimo neizbrisiv trag iza nas i proživimo svaki dan kao da je poslednji, jer život je kratak i treba ga živjeti punim plućima. Završićemo sa stihovima iz Gorskog vijenca:
„Bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova…“
