Konferencija na visokom nivou o ekonomskoj i socijalnoj koheziji na Zapadnom Balkanu – 15.05.2018. Sofija

Uoči samita EU-Zapadni Balkan, koji će se održati 17. maja 2018.g., u Sofiji je 15. maja 2018. godine održana “Konferencija na visokom nivou o ekonomskoj i socijalnoj koheziji na Zapadnom Balkanu, u organizaciji Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta i TAIEX-a i uz podršku bugarskog predsjedništva Savjeta EU i Ekonomskog i socijalnog savjeta Republike Bugarske. U ime civilnog društva Zapadnog Balkana, uvodnu riječ imao je generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore, Srđa Keković, koji se skupu obratio sledećim izlaganjem:

“Drage koleginice i kolege, dame i gospodo,

poštovani učesnici Konferencije o ekonomskoj i socijalnoj koheziji na Zapadnom Balkanu,

Čast mi je što imam priliku da vas pozdravim u ime Unije slobodnih sindikata Crne Gore i ostalih organizacija civilnog društva Zapadnog Balkana i da se zahvalim bugarskom predsjedništvu Savjeta EU i Evropskom ekonomskom i socijalnom odboru na organizaciji ove Konferencije na visokom nivou, koja nam daje priliku da iznesemo naša zalaganja u procesu evropskih integracija i da zajednički uputimo poruku Samitu šefova država Evropske unije i Zapadnog Balkana o našim očekivanjima u tom procesu.

Dame i gospodo,

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da su građani, sindikati i ostatak civilnog društva država Zapadnog Balkana snažno i u velikoj većini podržali proces evropskih integracija, baš kao što je to slučaj i u Crnoj Gori. Osim što prirodno pripadamo Evropskoj uniji, jer živimo i radimo na zajedničkom kontinentu, Evropska unija nam daje Evropu bez granica, daje nam Evropu mira i prosperiteta, jer “Mir nije SVE, a bez mira SVE je NIŠTA”.

U procesu evropskih intergracija, kao procesu koji u ovom trenutku za zemlje Zapadnog Balkana nema alternativu, civilni sektor predstavlja jedan od ključnih elemenata za pomociju demokratije i kao takav mora biti nezaobilazan akter u cjelokupnom procesu, a posebno procesu pripreme, donošenja i sprovođenja politika koje kreiraju vlade država Zapadnog Balkana na putu ka EU. Kontinuirana saradnja i otvorena komunikacija između državnih i lokalnih institucija sa civilnim sektorom, preduslov su stvarnog napretka jednog društva u svim segmentima i dostizanja svih vrijednosti razvijenih demoraktskih evropskih država. Proces evropskih integracija u zemljama Zapadnog Balkana otvorio je niz mogućnosti za civilni sektor. U Crnoj Gori se to, konkretno, ogleda kroz učešće civilnog sektora u radnim grupama za pripremu pregovaračkog procesa, što je sam proces, na neki način, učinilo transparentnijim. Međutim, vjerujem da sa ovog mjesta treba uputiti snažnu poruku da se dodatno valorizuje učešće civilnog sektora i socijalnih partnera u ovom procesu, koji je proces svih nas. Ovo iz razloga što postoji i dalje ogroman prostor da naše učešće u procesu bude stvarno, a ne formalno.

Tek onda kada vlade zemalja Zapadnog Balkana budu, na kritički osvrt civilnog sektora, gledale kao na stvarnu želju za suštinskim, a ne fingiranim promjenama sistema, tek tada ćemo moći da govorimo o potpunoj integraciji u zajednicu razvijenih evropskih društava. U konačnom, vlade zemalja Zapadnog Balkana moraju se u ovom procesu rukovoditi principom kvaliteta, i isti mora biti isped brzine samog procesa, na čemu civilni sektor uporno insistira. Prema Strategiji Evropske komisije o kredibilnoj perspektivi Zapadnog Balkana, Crna Gora i Srbija dobile su jasan vremenski rok pristupanja i to 2025.godinu. Ova godina uzima se kao vodilja svim društvenim akterima, no vjerujem da samo jasna posvećenost ostarivanju pune vladavine prava i stvarne borbe protiv korupcije, uz ispunjavanje svih ostalih kriterijuma, mogu definisati stvarni rok našeg potpunog integrisanja. Civilni sektor u tom smislu mora biti posmatran od strane donosioca odluka isključivo kao partner, a ne kao kočnica integracionom procesu.

Međutim, što proces evropskih integracija više odmiče, ta podrška, čini se, više opada. Zašto je to tako? Koje benefite smo očekivali i očekujemo od procesa evropskih integracija?

Dakle, slika jeste sumorna, ali ta slika ubrzano može da se popravi. Kako je promijeniti?

Neophodno je da naše vlade sa pisanja zakona pređu na njihovu implementaciju. A da bi se to desilo, potrebno je da institucije Evropske unije prestanu sa jezikom diplomatije i da, u postupku monitoringa evropskih integracija, našim državama postave jasne i konkretne ciljeve, čije ispunjenje će biti vidljivo za sve građane. Dakle, napredak zavisi od implementacije zakona, to jest od vladavine prava. Koncept “države blagostanja” nije nedostižan, jer novca ima samo treba napraviti pravilnu preraspodjelu i preusmjeriti tokove novca od tajkuna prema građanima, a za to je neophodno uspostaviti vladavinu prava i izboriti se protiv korupcije i kriminala.

Koristim ovu priliku da se osvrnem i na ulogu sindikata, kao socijalnih partnera. Iako je socijalni dijalog fundament na kojem počiva Evropska unija, u našim zemljama taj socijalni dijalog se najčešće fingira, to jest “puna su nam usta” socijalnog dijaloga, ali u praksi vlade sve završavaju same. Uloga nacionalnih ekonomsko socijalnih savjeta u kreiranju ekonomske politike i ukupnog društvenog ambijenta je zanemarljiva. Sindikati su dovedeni u nezavidnu situaciju jer, zbog efekata neoliberalnog zakonodavstva i antisindikalne diskriminacije koja se vrši prema sindikalnim aktivistima, stopa sindikalizma kontinuirano opada. To na drugoj strani znači da će sindikati sve teže dokazivati reprezentativnost, a bez reprezentativnih sindikata dovodi se u pitanje i sam socijalni dijalog. Institucije Evropske unije moraju insistirati na činjenjima kojima će naše vlade pokazati da su iskreno, a ne samo deklarativno, posvećene socijalnom dijalogu. Ne mogu institucije Evropske unije da ćute kada se po kratkom postupku i bez socijalnog dijaloga, usvajaju zakoni, pogotovu iz oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva. A ćutale su. Takođe, institucije Evropske unije ne smiju da ćute pred primjerima najdrastičnije odmazde i antisindikalne diskriminacije koja se vrši prema sindikalnim aktivistima, samo zato što se bore za radna i socijalna prava naših članova. Da bi sindikati mogli kvalitetno da odgovore na sve te izazove potrebna im je nedvosmislena i konkretna podrška institucija EU, koje treba da osnaže poziciju sindikata kao socijalnih partnera.

I na samom kraju ovog izlaganja želim posebno da potenciram ulogu zajedničkih konsultativnih odbora civilnog društva Evropske unije i država kandidatkinja u procesu integracija. Praksa i iskustvo, koje su nam prenijele sindikalne kolege iz država koje su završile integracione procese, pokazali su da zajednički konsultativni odbori mogu da imaju značajnu ulogu u dinamici i kvalitetu integracionih procesa naših država. U tom smislu, neophodno je da institucije Evroposke unije pridaju veći značaj deklaracijama i preporukama koje su produkt rada zajedničkih konsultativnih odbora i odnosu vlada prema njihovim implementacijama.

Zahvaljujem na pažnji.”